21. avgust – Praznik Svetog Zosima i Svetog Jakova
Danas 21. avgusta praznik je Tumanskih Čudotvoraca, Svetog Zosima i Svetog Jakova.
Molitvama Svetog Zosima i Svetog Jakova neka nam Gospod Bog podari zdravlje, sreću, uspeh i pobede u životu. Amin.
Sveti Zosim i Sveti Jakov
Sveti Zosim Tumanski
O životu i podvizima Prepodobnog Zosima Sinaita nema sačuvanih istorijskih podataka, osim narodnih predanja o njegovoj nedužnoj smrti, koja su zabeležena tek u XIX veku.
Pripada grupi monaha isihasta, poznatih pod imenom Sinaiti, koji su u vreme kneza Lazara, naselili Srbiju.
Ako uzmemo kao tačnu pretpostavku da je Prepodobni Zosim bio učenik Grigorija Gornjačkog, onda iz toga možemo zaključiti da je u Srbiju verovatno došao sa svojim učiteljem u Gornjačku klisuru, odakle je vremenom, želeći usamljeniji i skrovitiji život, prešao u Podunavlje, nastanivši se u nepristupačnim tumanskim šumama, koje do danas postoje.
Za mesto svoga tihovanja odabrao je pećinu isposnicu u kojoj je uredio prostor za život i bogosluženje. Podvizavajući se revnosno i istrajno, nije ostao nepoznat narodu, koji je sa ljubavlju zapamtio ime i mesto njegovog podviga.
Predanje o smrti prepodobnog Zosima
U narodu braničevskog kraja vekovima živi predanje da se Prepodobni Zosim Sinait upokojio kada ga je nehotice ranio Miloš Obilić, koji je imao dvor u neposrednoj blizini manastira Tuman i koji je u njegovoj okolini obično lovio. Svi putopisci koji su se našli u Tumanu tokom XIX veka sa manje i više detalja opisali su spomenuto predanje.
Prvi koji je ostavio svedočenje o Prepodobnom Zosimu Sinaitu bio je Joakim Vujić, koji je manastir Tuman posetio 1826. godine. U kratkom opisu manastirske crkve beleži da je u njoj grob svetitelja Zosima Sinaita, koji je na tom mestu kao pustinjak živeo i umro. Ime manastira Tumana ne dovodi u vezu sa nehotičnim ranjavanjem i smrću Zosimovom, već sa kneževim pozivom Milošu da prekine zidanje manastira („tu mani“) radi nadolazeće turske vojske ka Kosovu.
Najdalje u opisu ranjavanja i smrti isposnika Zosime otišao je Todor Vlajić, koji kaže da je jednom prilikom kupajući se u svojoj banji Miloš začuo šuštanje iz obližnje šume. Pomislivši da se radi o nekoj divljoj životinji, ispalio je iz luka strelu u pravcu odakle se šum čuo. Kada je pošao da vidi šta je ustrelio, začudio se kada je zatekao nekoliko kapi krvi, po kojoj je poznao da je nešto samo ranio. Pošavši po tragu, nemalo se začudio i ožalostio kada je ugledao mrtvog pustinjaka Zosima, koji se podvizavao u pećini Kamenici, četvrt sata hoda ka planini od manastira Tumana. Svoj život provodio je isposnički i pustinjački, došavši na to mesto iz Sinajskoga manastira, zbog čega je među narodom u Srbiji bio čuven i uvažavan. Da bi iskazao svoje pokajanje, Miloš podigne grobnicu Prepodobnom Zosimu, nad kojom, prethodno raskrčivši šumu, poče da gradi crkvu. Zidajući crkvu u nameri da je preda na upotrebu monasima, Miloš iznenadno primi pismo od kneza Lazara u kome mu je poručeno: „Tu mani zadužbinu, no oma dođi u Kruševac, da se što pre posovetujemo, oćemo li na Kosovo protiv neprijatelja ići činiti zadužbinu, braneći carstvo i otečestvo od propasti.“ Sledujući verno nalogu kneza Lazara, stigavši do krova, ne dovrši svoju zadužbinu.
Uzevši u obzir da je Todor Vlajić dve godine boravio kao učitelj u Tumanu, razumljivo je da je za to vreme mogao sasvim dobro upoznati istoriju manastira i predanje naroda o njegovom nastanku.
U svome čuvenom radu Kneževina Srbija, Milan Đ. Milićević se ukratko dotakao opisa „Miloševe banje“ konstatujući da je Miloš tu nehotice ustrelio pustinjaka Zosima i da bi se pokajao podigao je manastir Tuman.
Istorijat manastira u Braničevu, u Glasniku iz 1867. godine, prepričava ukratko, bez navoda izvora, Vlajićevo izlaganje o tome da je Miloš loveći nehotice ranio pustinjaka Zosima Sinajca, pa je radi blagoslova na tom mestu sazidao crkvu, koju tek što je dovršio dobi knežev poziv za boj. Od reči poziva „Tu mani“, ostalo je ime manastiru.
Arhimandrit Ilarion Ruvarac u opisu kučajskih manastira u Starinaru iz 1889. godine navodi Prepodobnog Zosima među ostalim Sinaitima, uz ponavljanje prethodnih izvora o njemu (Glasnik iz 1852. i 1867. godine i Milićevićev rad).
Feliks Kanic se prilikom posete manastiru Tumanu dotakao već spomenutih podataka o Prepodobnom Zosimu, beležeći da je u vreme kosovske bitke starac živeo u skrovitoj ćeliji i da je pobožnog isposnika zalutalom strelom ranio Miloš Obilić. Na mestu gde je starac pao Miloš sagradi bogomolju, za vreme gradnje čuvši natprirodni glas „Tu mani“. I zaista potom dobija poziv od kneza da se lati oružja i krene u boj. Ove podatke Kanicu je saopštio namesnik manastira Tumana Sava Mihailović.
U zapisanim narodnim predanjima o Prepodobnom Zosimu može se nedvosmisleno zaključiti da je svetiteljevo ime živo i pozitivno zapamćeno u narodu, te da je spomen o njegovoj nesrećnoj smrti čvrsto ukorenjen i prenošen s kolena na koleno, sa manje ili više detalja, što uglavnom zavisi od uloženog vremena i znatiželje onoga koji je zapisivao, mada i od upućenosti sagovornika na koje se nailazilo.
Vekovima je grob, kasnije mošti prepodobnog Zosima, u velikom poštovanju naroda. O tome su i zapisana svedočanstva.
Sveti Jakov
Prepodobni Jakov (u svetu Radoje Arsović) rođen je 1894. Godine u selu Kušići nadomak Ivanjice. Posle osnovnog obrazovanja, željan nauke i saznanja otisnuo se iz domovine u francusku, gde je uspešno završio studije i stekao dva doktorata. Jedan iz oblasti filosofije na Sorboni u Parizu, a drugi iz oblasti prava u Mompeljeo. Radio je kao službenik u diplomatiji kraljevine Jugoslavije u Francuskoj. Izvor: https://manastirtumane.org/sveti-jakov
Odmarajući 30-ih godina XX veka u Vrnjačkoj Banji, našao se prilikom održavanja sabora bogomoljačkih bratstava Srbije. Zadivio se propovedima Sv. Vladike Nikolaja i sveštenstva, a posebno besedom jednog prostog Srpskog seljaka. Dotakavši ga tom prilikom blagodat Božija, napustio je službu i svetovni život i došao je kod Sv, vladike Nikolaja sa molbom da bude iskušenik. Nakon dugog ispitivanja Vladika ga je primio.
Kao iskušenik prošao je sva monaška poslušanja. Kao jednom doktoru nauka nije mu padalo teško da riba toalete, čisti krompir i sl. Strogo se podvizavao, slabo se i oskudno hranio, neretko otpacima od trpeze. Imao je samo dva para iznošenih mantija. Nikada nije lezao u postelju, već se molitveno odmarao. Odlikovao se neobičnim darom ćutljivosti.
Pre drugog svetskog rata, bio je urednik Hrišćanskog misionara, a pred sam rat i u toku njega, bio je vatreni propovednik vere, ukrašen ravnoapostolnom revnošću. Stekavši mnoge duhovne darove, bio je i prozorljiv. Predvideo je oba bombardovanja Beograda, bombardovanje manastira Žiče i dr.
U toku rata živeo je u manastiru Ljubostinji, gde je upamćen kao veliki podvižnik. Mučen od komunista, ispovednički se upokojio, nakon žćestokog batinanja u selu Rabrovu, u februaru 1946. godine. Po sopstvenom zaveštanju sahranjen je u manastiru Tumanu. Mošti su mu otkrivene 21. oktobra 2014. godine.